Evropska muslimanska mreža o radikalizaciji muslimanske omladine u Evropi

logoEvropska muslimanska mreža (EMN), koja okuplja najistaknutije muslimanske intelektualce i aktiviste iz cijele Evrope, pripremila je konciznu analizu uzroka radikalizacije u muslimanskim zajednicama i dala nekoliko značajnih preporuka za adekvatno suočavanje s ovim problemom. Predsjednik EMN je ugledni muslimanski intelektualac, prof. dr. Tariq Ramadan. Saopštenje prenosimo u cijelosti.

Fenomen radikalizacije unutar muslimanskih zajednica u Evropi razumljivo zauzima centralno mjesto u javnosti. Nedavni teroristički napadi koje su počinili pojedinci koji tvrde da to rade u ime islama doveli su do brojnih rasprava. Nažalost, u diskusijama i debatama koje se vode oko radikalizacije dominiraju određeni politički interesi. Od ključne je važnosti da teoretske tvrdnje iznesene po ovom pitanju budu potkrijepljene empirijski.

Pojam „radikalizacije“ je generalno sporan termin. Može se posmatrati s više aspekata: kao reakcija na ortodoksnost, kao prekid s tradicionalnim političkim pogledima. Međutim, u kontekstu ove diskusije ona označava manifestaciju ekstremističkih misli i ponašanja koji su kulminirali u planiranje i izvršenje terorističkog akta.

Stav Evropske muslimanske mreže

Mi u Evropskoj muslimanskoj mreži (EMN) smatramo da su aktuelni diskursi o radikalizaciji, posebno na političkoj sceni, kao i u medijima, postali podređeni narativima koji su kontraproduktivni i služe jedino za samopromociju i kao sredstvo za postizanje određenih političkih ciljeva. Ovi narativi, po svojoj prirodi redukcionistički, tretiraju muslimane kao monolitne subjekte i u suprotnosti su s empirijskim dokazima.

EMN smatra da je fenomen radikalizacije kompleksan i višeslojan. Mišljenja koja dolaze iz naučno-istraživačkih krugova uvjeravaju nas da proces radikalizacije ne nastaje isključivo kroz dugoročno sazrijevanje u političkom ili islamskom okruženju. To je u suprotnosti s iznenadnom sklonošću ka nasilju. Osim toga, uloga islama u radikalizaciji je izrazito precijenjena. Dokazi o tome da su religija i ideologija primarna motivacija za ekstremnu radikalizaciju su izuzetno slabi. Dakle, čini se da je radikalizacija vrlo složen društveni problem.

Veza s muslimanskim zajednicama

Raspoloživi podaci ukazuju na određene faktore koji imaju utjecaj na proces radikalizacije, oni, između ostalih, uključuju i: jak bijes zbog doživljene nepravde; moralnu superiornost; osjećaj identiteta i svrhe; obećanje avanture i postanak herojem. U tim slučajevima se religija i ideologija koriste selektivno i prikladno kako bi se prikazao mentalitet „mi protiv njih“ kojim se opravdava nasilje.

Ne postoje dokazi koji ukazuju da su takvi radikalisti ikada bili uključeni u lokalne muslimanske džemate. Takvi radikalisti nemaju teološku dimenziju. Njihovo znanje o islamu i poznavanje islama je veoma ograničeno i oni koriste religijske mitove u političke svrhe. Dakle, oni nisu avangarda muslimanske zajednice, kako se često doživljavaju. Dokazi ukazuju na ograničenu vezu s muslimanskom zajednicom i izolaciju od većinskog dijela njihovih porodica.

Površne pretpostavke i analize koje, nažalost, političari uzimaju ozbiljno, su kontraproduktivne i opasne. Ne postoji samo jedan put ka radikalizaciji. Za neke put do terorističkog čina predstavlja nastavak nasilne i nestabilne prošlosti. Nasilni ekstremizam pod plaštom religije i ideologije je nastavak njihovog prethodnog načina života. Drugi su, opet, više integrisani. Prema tome, razlozi radikalizacije su različiti.

Kontraproduktivne strategije

Veliki dio muslimanskog stanovništva u Evropi je izložen neosnovanim sumnjama i demonizaciji. Politička desnica kao i mediji naklonjeni desnom krilu odlučni su da pogrešno spoje ova pitanja s tezom sukoba civilizacija. Muslimani su stigmatizirani i većina muslimana doživljava politike poput “Strategije prevencije” u Velikoj Britaniji kao McCarthyjev lov na vještice (mekartizam, en. McCarthyism, je izraz koji u najširem smislu označava neopravdano optuživanje nekog pojedinca, organizacije ili društvene grupe za subverziju i/ili ekstremizam). “Strategija prevencije” je glavni program britanske vlade za sprečavanje nasilnog ekstremizma u samom njegovom korijenu i vodeći element šire borbe protiv terorizma. Strategija podrazumijeva da sprečavanje terorizma uključuje prevenciju radikalizacije osjetljivih kategorija muslimana. Lokalne zajednice su ovlaštene da se izbore s ovim izazovom i odgovorne su za izgradnju otpornosti ovih zajednica od nasilnog ekstremizma.

Mi u EMN-u smatramo da nacionalne politike nekih evropskih zemalja prema muslimanima potpomažu proces radikalizacije. Naprimjer, strategije kao što je “Prevencija” su pune pogrešnih razloga, pogrešnih ljudi, pogrešnih metoda, pogrešnih posljedica. Prije svega, njihova teorija “radikalizacije” ima slabu empirijsku validnost i ima nejasnu definiciju. Nije utvrđeno kako „radikalizacija“ nužno dovodi do nasilja. Njihov fokus isključivo na muslimane kao potencijalne ekstremiste je kontraproduktivan. To stvara „osumnjičenu zajednicu“, udaljava i otuđuje muslimane i rezultira da antiterorističke strategije previde mnoge potencijalne ekstremiste pripadnike drugih vjera i ideologija. Odluka o usmjeravanju fondova lokalnim vlastima na osnovu toga da li imaju područja s visokim procentom muslimanskog stanovništva stvara utisak „osumnjičene zajednice“. Pokazalo se da kontroverzna upotreba budžeta u svrhu špijuniranja dovodi do otuđenja.

Aktuelna strategija britanske vlade protiv radikalizacije zasnovana je isključivo na diskreditovanoj teoriji „pokretne trake“. Ova teorija tvrdi da kontroverzna uvjerenja i vjerovanja dovode do fundamentalizma, koji zatim vodi u radikalizaciju i terorizam. Ovo je ekstremno reduciran pristup koji tvrdi da je radikalizacija linearna, nezaustavljiva progresija od „nenasilnog ekstremizma“ u „nasilni ekstremizam“, s glavnim fokusom na ideološke faktore. Takva pojednostavljena, dekontekstualizirana formulacija je očekivano veoma siromašna empirijskim podacima. Mnogi osporavaju ovu teoriju ističući da su mnogi uključeni u terorizam „daleko od toga da su religiozni fanatici“. Zapravo „postoje dokazi o tome da dobro formiran vjerski identitet štiti od nasilne radikalizacije“. Teorija “pokretne trake” je prikladan, pojednostavljen narativ koji ne služi stvarnoj svrsi sigurnosti, a često dovodi do zlostavljanja nevinih ljudi.

Nema sumnje da je broj mladih ljudi koji pristupaju Daeshu ili ISIL-u u Siriji zabrinjavajući. Kao što se mora osigurati da država poziva ove pojedince na odgovornost, moraju se identificirati i osnovni uzroci njihovog priključivanja takvim nihilističkim grupama. Ovo se pitanje treba osloboditi ispolitiziranih malverzacija, a umjesto toga treba biti bazirano na empirijskoj stvarnosti i na taj način osigurati efektivne mehanizme reagovanja na svim nivoima. Činjenica je da veliki broj žrtava terora uzrokovanog takozvanim islamskim grupama čine sami muslimani. Ove ekstremističke grupe djeluju slično nihilističkim kultovima smrti, ne obazirući se na svetost ljudskog života. Brojne varijable su identificirane kao uzroci procesa radikalizacije i smatramo da ove faktore treba uzeti u obzir prilikom bilo kojeg diskursa o radikalizaciji:

Vanjska politika/geopolitički faktori: Među muslimanskom omladinom postoje duboko ukorijenjeno nezadovoljstvo i pritužbe na spoljnu politiku zapada prema muslimanskom svijetu. Nažalost, ta ljutnja i ogorčenost mogu biti pogodno tlo za ekstremistički narativ. Uloga vanjske politike se ne može poreći, a i teroristi i ekstremistički demagozi konstantno je spominju kao glavni razlog terorističkih napada. Samim navođenjem ovog uzroka niko ne odobrava niti opravdava ekstremističke akte, što se često može čuti kao optužba. Glavni uzroci se moraju jasno i glasno izreći, bez obzira na to koliko je to za neke politički neodgovarajuće. Postoji potreba za zajedničkim djelovanjem relevantnih stejkholdera na edukaciji ljudi, posebno mladih, kako bi kanalisali svoje nezadovoljsto i ljutnju na produktivan, legalan, pravni i demokratski način. Jednako je važno, ako ne i važnije, revidirati zapadnu vanjsku politiku i otvorenije i više kritički diskutovati o učešću i ulozi zapada u muslimanskom svijetu.

Socio-ekonomski faktori: U nekim slučajevima bilo je nagovještaja da frustracija niskim socio-ekonomskim statusom može utjecati na proces radikalizacije. Ekonomska izolacija i bijes mogu dovesti do toga da pojedinci budu podložniji ekstremističkoj retorici. Dodajući ovome i pitanje islamofobije: mladi muslimani koji su izloženi rasizmu i netrpeljivosti zbog svoje religije mogu biti gurnuti ka ekstremističkim propovjednicima kod kojih je istaknuta retorika „mi protiv njih”. Islamofobija (druga strana ekstremizma) je manifestacija ili strah od isključivog islama, a to može imati negativan (direktni ili indirektni) utjecaj na muslimansku omladinu koja se osjeća isključenom, predmetom rasizma i islamofobije.

Religijska nepismenost: Ono što se vidljivo pokazalo kroz našu analizu je da radikalizirane osobe imaju ogroman deficit u pogledu islamske pismenosti. Nije iznenađujuće da neznanje čini pojedince podložnim demagogijama. Važno je da islamski učenjaci koji su dobri poznavaoci islamske i moderne misli budu aktivni u širenju znanja, edukacije i davanja smjernica, posebno mladima. Onda kad postoji povezanost terorista s religijom muslimanske vođe i vjerski učenjaci moraju demantovati povezanost terorizma s normativnim islamom, ali i priznati da je moguće da oni neke aspekte teologije koriste da opravdaju svoje postupke. Grupe kao što su Daesh ili ISIL iskorištavaju islam za svoje ciljeve i postoji potreba za jasnim odgovorom koji će pojasniti šta je islamsko, a šta nije.

Zapravo, postoji problematična veza između uleme (islamskih učenjaka) i nekih diktatora u muslimanskom svijetu. Pošto pripadnici uleme često djeluju kao da su „vladini agenti“, a ne vjerski lideri s jakim, principijelnim stavom – omladina traži odgovore kod onih koji su manje upućeni u tradicionalno islamsko učenje, jer im se čini da imaju veći integritet. Nažalost, tzv. “tradicionalna ulema“ je isključena i često im nedostaju osnovne vještine komunikacije za povezivanje s mladima. Utjecaj podučavanja islamu širom Evrope i izazov tzv. „globalnih muftija“ i demagoga koji komuniciraju preko društvenih mreža ne mogu se poreći. Često se o islamu uči u izolaciji, izvan džamija i islamskih organizacija, što dovodi do otuđenja, vodeći ka radikalizaciji.

Ideologija/doslovno tumačenje: Često radikalisti i ekstremisti manipuliraju tradicionalnim konceptima kao što su Šerijat (način iskazivanja pripadnosti i lojalnosti islamu), džihad (trud i pružanje otpora), el-vela vel-bera (lojalnost i odbijanje), darul-harb (područje rata) i darul-islam (područje islama). Sami pojmovi hilafeta, islamske države i drugi nisu definisani niti koherentno razmotreni, a umjesto toga ove riječi radikalisti i ekstremisti često nemarno i olako koriste manipulišući umovima osjetljive omladine.

Također, radikalisti kategorički odbacuju i zanemaruju koncepte kao što su demokratija, nacionalna država, religijski pluralizam i sloboda govora. Nedostatak razumijevanja ovih koncepata popraćen dvostrukim standardima Zapada u vanjskoj politici uzroci su netrpeljivosti prema ovim univerzalnim konceptima.

Emotivna duhovnost: Vrlo često vidimo da ljudi brkaju pojmove duhovnosti i vjerskih djela s emocijama. Emocije se brkaju s duhovnošću, a politički potezi su često potaknuti osjećanjima samosažaljenja i statusa žrtve. Osjećaj žrtve, u kojem su vjerski i nacionalni identitet odvojeni, dovodi do otuđenja i krize identiteta. Radikalisti i ektremisti imaju paradoksalno razumijevanje identiteta, smatrajući da je nacionalni identitet nespojiv s islamskim identitetom. Oni se često na Zapadu ne osjećaju kao kod kuće, prihvataju uveliko prisutno odbacivanje zapadnog identiteta i bilo kakvu povezanost s nacionalnom državom. Umjesto toga, oni usvajaju dvostruku viziju i nostalgičnu ideju o pripadnosti imaginarnoj zajednici bez ikakvog osjećaja za kontekstualizaciju.

Naš zajednički odgovor

Kao što je pokazano ovom kratkom analizom, pitanje radikalizacije je složeno pitanje. Međutim, pokazali smo da iskrena analiza, oslobođena bilo čijih interesa, može predstavljati uspješan put u pronalaženju rješenja. Vjerujemo da mora postojati ujedinjen, zajednički odgovor svih članova društva, od građanskih grupa, medija pa do državnih institucija. Moramo prestati okrivljavati jedni druge i zajedno raditi na zajedničkom odgovoru koji ima za cilj opće dobro:

1. Radikalizacija nije islamski problem, niti je jedinstvena samo za muslimane, to je zajednički problem. Svaki član društva, vjernici i oni koji to nisu, moraju postati pokretačka snaga za rješavanje ovog problema. Međutim, pitanje radikalizacije ne može se rješavati jedino kroz sigurnosni objektiv, već se mora posmatrati kao složeni društveni problem. Štaviše, uprkos stvarnoj sigurnosnoj prijetnji od takozvanog „islamskog terorizma“, on ne predstavlja ozbiljniju prijetnju evropskom opstanku kao što se navodi u polemikama desničara. Pitanje muslimanskog terorizma pogrešno se miješa s pojmovima kao što su religija i imigracija. Namjerno i politizirano preuveličavanje „muslimanske prijetnje“, koje je okidač za mržnju i prikazivanje musimana kao neprijatelja, dovelo je do zabrinjavajućeg nivoa islamofobije. Ovu pojavu moraju rješavati države, mediji i sva civilna tijela kao apsolutni prioritet.

2. Potreban nam je politički diskurs koji će uvažiti i iskustva evropskih muslimana i koji će aktivno raditi sa svim društvenim akterima za opće dobro. Moramo ohrabriti politički diskurs koji se može opisati kao „kritička lojalnost“. Ne trebamo podlijegati pritiscima političkih vlasti i slagati se sa svim njihovim politikama. Moramo doprijeti do svih nivoa kako bismo izgradili diskurs koji je siguran u sebe, u skladu s principima i samokritičan kad je to potrebno.

3. Činjenica je da nijedna vlada, niti institucija neće rješiti problem bez muslimana. Muslimane treba posmatrati kao dodatnu vrijednost, a ne kao teret. Muslimanske zajednice širom Evrope također trebaju biti proaktivne u pomirenju svojih vjerovanja s okolinom i sa sigurnošću se suprotstaviti ekstremističkoj retorici s islamske tačke gledišta. Ovo je društveni problem i efikasne saradnje se trebaju uspostaviti između različitih zajednica kako bi se suprostavile bilo kojoj ekstremističkoj retorici, bilo da je ona radikalna muslimanska retorika ili islamofobija.

4. Postoji potreba za produciranjem većeg obima religijske literature i materijala koji daju praktične smjernice kako se nositi sa savremenim iskustvima evropskog života. Potrebno je dati praktičnu podršku roditeljima muslimanima u oblasti efektivnog odgajanje djece s višestrukim identitetima (evropskim, nacionalnim, etničkim, religijskim itd.) Ovo bi se mijenjalo u skladu s potrebama u različitim evropskim zemljama.

Mi u EMN-u smatramo da su muslimani došli do važnog trenutka, prekretnice u svojoj historiji. Važno je praktično pokazati ljudima pomirenje naših višestrukih identiteta, koji obogaćuju Evropu. Predugo smo bili u defanzivi, u odbrambenom stavu, umjesto toga moramo djelovati sa svim istomišljenicima i grupama da identificiramo uzroke mržnje, netrpeljivosti, predrasuda, ekstremističkih misli i ponašanja i nastojati da dođemo do pozitivnog ishoda za sve nas.

Prijevod: Emina Lakić, 21.06.2016 (preuzeto sa nahla.ba)

Nema komentara.

Upišite komentar