Prva ramazanska noć

Samo Allah zna tajne nebesa i zemlje i samo On zna šta ljudska prsa u sebi taje i nose. Posljednji zraci sunčeva sjaja su gasnuli na obzorju u sumrak jesenske noći. Lišće je padalo sa starih kestenova blago i nečujno predajući smireno svoju dušu Onom ko je u njih život udahnuo. Vjetar zapuha kroz harem džamije i otkide još nekoliko zlatnosmeđih listova svojim lednim rukama koji zašumoriše.
– Čuj dedo – reče svojim ljupkim glasićem mala Fatima- kao da lišće izgovara subhanallah.
Dedo Mehmed naćuli uši pokušavajući da pronikne u lišćev šapat te se i njemu učini kako lišće dok pada Allahu tespih čini.
– Imaš pravo kćeri moja- protepa dedo – i ja čujem tespih lišća.
Dok su se primicali džamiji niz koju je tekla mliječno žuta rasvjeta sijalica, jedan mali oblačak ih natkri i poče po njima da rosi. Kišica je bila blaga i topla rosila im je kosu i odjeću.
-Vidi, dedo – uzviknu Fatima – kiša pada!
Dedo pogleda prema rasvjeti  i vidje kako se kiša poput rose spušta na zemlju.
– Ovo Allahova milost silazi – kćeri moja – reče dedo dok su mu se po bijeloj bradi kao biseri nizale kapi.
– Požurimo u džamiju, dok nismo u potpunosti pokisli.
Dok su ulazili u džamiju, oblak krenu dalje preko mahale i orosi put kojim prođe, neke presrete nasred puta pa ih zasu svojim suzicama, a neke zaobiđe.
U džamiji se već bilo sakupilo puno svijeta. Prva noć ramazana se primicila i Fatiminoj mahali. Dolazio je ramazan. Dolazila je sa njim i Allahova milost. Večeras će se prosuti Allahov rahmet poput one kišice što prođe preko džamijskog harema pa niz sokak u široka polja.
Dedo Mehmed, najstariji džematlija ove džamije je sjedio u uglu držeći u svojim koščatim i naboranim rukama tespih dok je tiho izgovarao subhanallah, elhamdulillah, allahu ekber.
– Hvala Allahu – reče dedo u sebi – ovo mi je evo sedamdeseti ramazan kojeg dočekujem.
 Prisjeti se svog prvog ramazana kada je sa svojim babom rahmetli prije sedamdeset godina došao da klanja teraviju. Na ovom istom mjestu gdje sada stoji ova novoizgrađena džamija prije je bila stara džamija od kamena i sa drvenom munarom. Fenjeri i svijeće su gorjele te prve ramazanske noći, a furina je veselo gutala suha drva oblizujući ih svojim plamnim jezikom. U prvom saffu su sjedili najstariji džematlije, hadži Sinan, hadži Suljo, hadži Jusuf, Muhamed, Sulejman, Hasan, Sabit i … drugi kojih se više nije mogao sjetiti. Otvori oči i pogleda. Umjesto hadži Sinana sjedio je njegov sin Salkan, umjesto hadži Sulje nije bilo nikog, umjesto Jusufa nikog, umjesto Muhammeda je bio njegov unuk Asmir i tako redom. Generacije su se izmjenjivale, jedni su odlazili i dolazili, neki su zauzimali mjesto svog babe ili dede, a nečije mjesto je ostajalo prazno. Jedna stvar je u svemu tome bila ista, nepromijenjena, a to je isti onaj zanos, isto ushićenje, ljubav i radost je budio svaki novi ramazan. Galio je dušu poput hladne vode, grijao je oko srca poput sunca, i blažio boli jade i muke poput mehlema.
 
Dedo se osvrnu i ugleda svoju malu Fatimicu kako svojim okicama gleda u svjetlucave kristale džamijskog lustera, zatim kada mu se pogled susrete sa pogledom Abdullah efendije on mu išaretom dade znak da prouči ezan. Dedo svečano ustade, malko se iskašlja, uspravi se, stavi ruku na desno uho i svojim jakim i milozvučnim glasom zauči ezan.
Razija njegova kćerka je gledala u babu dok je učio ezan pobožno ponavljajući svaku riječ. I nju je kao i njenog muža Hazima presrela ona blaga kišica, marama je još bila mokra. Drhtala je kao lišće u džamijskom haremu, jedva je uspijevala da prikrije svoje suze. Nakon trideset godina borbe, nagovaranja, savjetovanja i saburanja njen Hazim je odlučio da od ovog ramazana se prolazi šejtanskog hošafa, i da će biti istinski vjernik.
Razija ga je gledala dok je sjedio u saffu a srce kao da je raslo, gušilo je i izazivalo suze, suze radosnice.
         Hazim kao da osjeti njen pogled okrenu se i njihovi se pogledi susretoše. Sve mu je bilo jasno.
– Ahmače jedan – korio je sebe Hazim – zar ti je toliko trebalo da shvatiš koliko te ona voli i zar ti je toliko trebalo da se prođeš onog harama i lošeg društva. E koji sam ja bio ahmak- korio je Hazim sebe, prisjećajući se jednog događaja od prije nekoliko dana koji mu je promijenio život. Bila je to jasna opomena od Allaha, bio je to ibret za onoga koji pameti ima.
Te noći kada se to desilo Hazim i Razija su spavali kad odjednom kuća se sva zatrese, učini mu se kao da će krov sa kuće spasti, a prozori se pohlupati. U tom momentu začu se nekakv zvuk koji je dolazio iz kuhinje kao da se staklo drobi. Bio je to doista prasak stakla. Ustadoše preplašeni i požuriše ka kuhinji. Prizor koji su ugledali pred sobom ih je iznenadio. Mislili su da se možda staklo na prozoru pohlupalo, međutim bilo je nešto drugo. U jednom dijelu visećih elemenata Hazim je držao razna ljuta pića. Razija mu je govorila da ne unosi tog šejtana u kuću, da im ne donosi to zlo, ali on je bio uporan.
Gledao je po kuhinji širom otvorenih očiju. Baš onaj viseći elemenat u kojem je bio šejtanski hošaf je pao i sve što je bilo u njemu se porazbijalo. Po kuhinji je tekao alkohol i sve je zaudaralo po njemu.
     – Bože dragi- zavapi Hazim – Ti mi oprosti. Smiluj mi se, podari mi svoj rahmet, i ne dozvoli da se Hazim ikad više vrati na stranputicu…
Kada se ezan završio Abdullah mladi softa ustade, okrenu su prema džematu, pogleda sve prisutne te nazva selam svojim džematlijama. Nakon zahvale Allahu Uzvišenom poče govoriti o značaju i važnosti mjeseca ramazana, zadržavajući se posebno na Allahovoj milosti koju on spušta na svoje robove. Dok je govorio često bi mu pogled zastajao na dedi Mehmedu, Raziji, Hazimu, maloj Fatimi i Nudžejmi.
Vidio je nešto na njihovim licima što mu je bilo veoma čudno.
– Subhanallah – reče – Allah svoju milost daje kome hoće i za neke tragove te svoje milosti vidljivim učini.
Malo ko je shvatio zašto ovo govori, jer mnogi nisu ni gledali u lica drugih oko sebe, njihovi pogledi su bili ka njemu usmjereni.
Nudžejma ga je isto tako gledala kao i ostali. Bila je sva u bijelom kao mala nježna pahuljica. I nju je presrela kišica dok je išla sokakom ka džamiji. Dok se primicala džamijskom haremu nije ni osjetila da je kišica po njoj pala, bila je zamišljena. Te noći je donijela odluku da se pokrije, da se vrati u okrilje Allahove milosti, da mu bude pokorna i da živi onako kako Allah voli i traži.
 Iz njenog lica je izbijao nur, smirenost je zračila iz njenih očiju, znala je da je donijela ispravnu odluku.
– Ja Rabbi, Ti mi budi na pomoći – dovila je Nudžejma u sebi – Ti mi pomozi da ostanem čvrsta i ustrajna na Tvom putu.
Te noći kada se Teravija završila i svi se razišli kućama, buntovni šejtani su bili lancima okovani, Allahova milost je silazila na zemlju i na iskrene Allahove robove. Fatimica je mirno spavala između mame Razije i babe Hazima. Razija je ležala otvorenih očiju, nije mogla zaspati od silne radosti koja joj se ugnijezdila u srcu. Hazim je ravnomjerno disao i po prvi put se nije trzao u snu niti je buncao. Nudžejma je klanjala noćni namaz, dok je dedo Mehmed sanjao sebe kako stoji na livadi prepunoj šarenog cvijeća, sa visokim drvećem koje je pravilo debeli hlad, djeca su oko njega trčala, poskakivala, smijala se i vrištala…
Na sabah namazu svi su iščekivali dedu Mehmeda da prouči ezan. Nikada nije kasnio.
– Sačekaćemo još malo – reče efendija Abdullah – možda će doći.Dok su tako iščekivali na džamijskim vratima se pojavi Hazim, priđe im nazva selam i reče:
– Ne čekajte više našeg dedu, dedo je da mu se Allah smiluje preselio na Ahiret.

Nema komentara.

Upišite komentar