U zadnjem desetku ramazana (Ishak ef. Alešević)

Draga i poštovana braćo moja!

U zadnjem smo desetku Ramazana a u njemu su Osvajanje Mekke, osama u itikafu i kaderska noć.

“I KADA SMO MUSAU ČETRDESET NOĆI OBEĆANJE ISPUNJAVALI, VI STE U NJEGOVU ODSUSTVU, SAMI SEBI ČINEĆI NEPRAVDU, TELE OBOŽAVATI POČELI.”  52. “ZATIM SMO VAM, I POSLIJE TOGA, OPROSTILI DA BISTE ZAHVALNI BILI.” (Kur'an, El-Bekare, 51.-52. aje)

Idolatrija je permanentno prisutna. To je stanje svijesti i duha čovjekovog. Ona se manifestira u čovjekovom davanju božanske moći, veličine i slave kako materijalnim predmetima, tako i ljudima, ili pak ideologijama kao što je npr. ideologija fašizma, njegovih vođa i simbola. Idol (grč. eidolon) je predmet nekritičkog prihvaćanja, slijepog obožavanja i potpune predanosti. Čovjek je idolom očaran, ali i njime začaran i zarobljen. Mi se danas nalazimo na opasnom rubu provalije. Prijeti nam stanje: Čovjeka izgubljenog korijena. A čovjek izgubljenog korijena, to je onaj koji je izgubio svoju vezanost sa Bogom putem Objave i sa Poslanikom a.s. putem Sunneta.

Naše otriježnjenje je najprije u buđenju, a potom u samosagledavanju našem. Posve nekritički postajemo robljem predmeta, stvari, osoba, ideoloških učenja. Ne može osoba do kraja biti uronjena u kapitalizam a da istovremeno duh kapitalizma ne zacaruje njegovim bićem i da ne posustane, i da ispred sebe na horizontu ne stvori maglu u kojoj se gotovo posve gubi Riječ Božija i Put što ga Poslanik a.s. kroz tame života nama stalno osvjetljava. Nerijetko se čuju riječi o umoru od vjere?! a zapravo nismo je valjano niti upoznali, niti na svojim plećima ponijeli. Zato mi koji na sebe preuzimamo zadaću pomagača Poslanicima time što uzimamo emanet neprestanog ukazivanja na Put, na nas se,a ne samo na Musaa a.s., odnose riječi Allahova prijekora: “A ZAŠTO SI PRIJE NARODA SVOGA POŽURIO, O MUSA?”(Kur'an, Ta-Ha, 83. aje)

Naš čovjek, prepušten stvarima, načinu i stilu življenja, u odsustvu stalnog prisustva opominjača i čuvara njegovih “SAMI SEBI ČINEĆI NEPRAVDU, TELE OBOŽAVATI POČELI!?” (El-Bekare, 51)

Idolatrija unižava biće čovjekovo. Ulazeći u Mekku, osme godine po Hidžri, a 20-tog ramazana, sa deset hiljada vojnika, Poslanik a.s. čini čin oslobađanja čovjeka od vjekovne idolatrijske zablude. Poštujući svetost života učinio je cijelu Mekku slobodnom i rekao: ‘Oslobađam vas! Danas ste slobodni!’, i svojom rukom obara 360 idola pobožno spominjući Boga: ‘Došla je Istina, nestalo je laži!’ On građanima Mekke dariva slobodu oslobađajući ih od zarobljenosti idolima i ideologije koju stvara klanjanje njima. Kada je korijen zla uništen stvoren je humus na kojem će izrasti islam u oslobođenim ljudskim dušama i očišćenim njihovim srcima. Iako fizičkih žrtava tog 20-tog ramazana nije bilo, bilo je to stravičan obračun sa lažnim božanstvima koja su popadala pred snagom Istine.

Još u nama odjekuje jeka Samirrijinog zlatnog teleta iz Musaova a.s. doba. U svijetu koje goji već vjekovima to zlatno tele valja i nama danas, kao nekoć u Musaovo a.s. i u Muhammed a.s. vrijeme odlučan obračun napraviti sa poraslom idolatrijom koja prijeti: Čovjekom izgubljenog korijena! U komunikaciji našoj međusobnoj suzili smo svoj govorni riječnik na riječi i izraze: posao, banka, stan, automobil, mašina i tako redom na štetu: šehadet, namaz, zekat, hadž, ibadet, poštenje, dobrota, skromnost i dr. Onaj ko koristi ovaj riječnik kao da nam dolazi od nekuda iz vana izvan nas samih i ambijenta u kojem se krećemo i živimo. Vrijednosti poput ovih: dobro stojeći čovjek, od položaja, popularan, zabavan, kreće se u društvu moćnika i odsjeda u takvim i takvim hotelima, i sl. ne samo da su nam dragi, oni nas vode, i mi ih slijedimo težeći postati poput njih prihvatajući njihov način života i ponašanja, a da opasnosti od toga nismo svijesni.

A vidite, jedna mala skupina mladih ljudi koji se prethodno ni poznavali nisu postali su jaka družina, a to su Drugovi iz Pećine. Oni su poput nas imali sve, i više od toga, bili su sinovi bizantijskih velikaša kojima je predstojala vladarska slava, ali pobojali su se slave i bogatstva u kojima nema Allahova blagoslova, pa je njih udružila vjera u Istinskog Boga i odvratnost prema idolatriji i do kraja riješeni odustali su od sjaja i slave sklanjajući se u Pećinu.

Vidite, mi da bi doživjeli otriježnjenje moramo težiti povremenoj izolaciji. Zato nam je Poslanik a.s. i pokazao i savjetovao itikaf. Sklanjati se u svoju osamu, u hlad džamije, mesdžida, naših soba i dati se u ibadet, šutnju, promišljanja i potom dati se u obračun sa samim sobom da bi dosegli promjenu, da bi se svjetlo uselilo u dušu. Ramazan daje tu duhovnu ambijentalnost isposništva putem posta i mira. Pritiskom na dugme aparata koji nam daju slike i tonove mi smo ih ukrotili i učinili smo ih tek tada svojim vlasništvom ali mi smo napravili istom tišinu kao fizički pojam odsustva zvukova i slika što je preduvjet za stvaranje unutarnjeg mira u nama. Potrebno je pretvoriti tišinu u mir u kojem ćemo konačno čuti: Što je to što traži naša umorna i napaćena duša?

I Drugove iz Pećine iz sure El-Kehf i Muhammed a.s. osvjetljavala je sunčeva svjetlost koja simbolizira svjetlo vjere. Njihova osama imala je uzvišeno značenje otpora, bjega od nevjerstva i krivovjerja, pripremanje za prijem vjere u dušu. Poslanik a.s. ide u visine brda i u pećini, miran, krotak i predan Allahu Milostivom iščekuje veličanstveni trenutak Objave. On čini ovo tri godine zaredom. Njemu se na kratko povremeno, u trodnevnom boravku pridružuje i h. Hatidža za koju će Poslanik a.s., zbog njene odanosti i privrženosti, nerijetko izreći “Najbolja žena!”

Bio je posve sam i dok su nebo ramazana 610. parale munje začuo je Meleka i vidio ga jasno da mu kazuje da je on od tog trenutka Allahov poslanik i da on od tog časa prima objavu Kur'ana Časnoga. Amr ‘bn Abdulkajas veli: “Slušao sam od jednog, dvojice, trojice, deseterice ashaba da kažu:'Svjetlo imana je u razmišljanju!’ Naša osamljivanja u zdanjem desetku Ramazana, ta bremenita šutnja, porodit će Kur'an i Sunnet u nama. I potom ćemo, izići u svijet u kojem ćemo sve oko nas vidjeti u novim, do tada neviđenim bojama.

Hatib, Ishak ef. Alešević

U Mannheimu, 22. ramazana, 1433. / 10. avgusta, 2012.

Nema komentara.

Upišite komentar