Hutba: I musliman je čovjek! (piše: Izet ef. Čamdžić)

Pouzdana je predaja koja nam kazuje da je Poslanik u Medini kad su nekog umrlog jevreja nosili ukopati, ustao iz poštovanja. Ashabi mu rekoše: „Poslaniče, umrli čovjek je jevrej“. Poslanik uzvrati: „A zar i on nije čovjek kojeg je Bog stvorio“. Rijetko prođe sedmica a da ne slušamo vijesti o eksploziji bombe u šiitskoj ili sunitskoj četvrti, ovog ili onog muslimanskog grada. Rijetko prođe dan a da do nas ne dolaze vijesti o ubijenim palestincima, rohinjama, o ataku na muslimane diljem svijeta. Vrlo često do nas dopiru vijesti o eksplozijama u džamijama. Dakako, te eksplozije se događaju u vrijeme masovnih okupljanja kao što je džuma kako bi broj ubijenih bio što veći. Nerijetko do nas dopiru vijesti o skrnavljenju objekata u kojima se okupljaju muslimani širom Evrope i svijeta. Broj ubijenih, ranjenih, poniženih muslimana niko i ne broji, niti im iko poklanja pažnju.

Iz hutbe: Natječimo se ko će više dobrih djela učiniti i podstičimo jedni druge na dobro. Natječimo se ko će prije priteći u pomoć unesrećenom, ugroženom bratu i sestri. Natječimo se ko će više pružiti siromahu i nevoljniku, ko će bolje jetima zaštiti i imovinu mu. Natječimo se ko će više i bolje donijeti našem selu, našoj mahali, našem gradu, državi.

Iz hutbe: Natječimo se ko će više dobrih djela učiniti i podstičimo jedni druge na dobro. Natječimo se ko će prije priteći u pomoć unesrećenom, ugroženom bratu i sestri. Natječimo se ko će više pružiti siromahu i nevoljniku, ko će bolje jetima zaštiti i imovinu mu. Natječimo se ko će više i bolje donijeti našem selu, našoj mahali, našem gradu, državi.

U petak trinaestog Novembra se dogodio velik i težak napad, teroristički, u Parizu. Broj ubijenih i ranjenih je velik a posljedice tog bezumnog čina nesagledive. Diljem Evrope, pa i svijeta, ta vijest je izazvala ogorčenje, ljutnju, strah, s pravom. I treba da izazove svaku vrstu reakcije koja će ići u pravcu da se to zlo i ludilo zaustavi. Iz počasti prema žrtvama znamenitosti širom svijeta boje se u boje francuske zastave i ustanovljavaju se dani žalosti. To je izvanredna, odlična reakcija. I treba susosjećati sa žrtvama i pružiti im svaku vrstu pomoći i utjehe. Kad sve ovo vidimo, pitam se, a vjerujem i vi se pitate, ima li iko da ustane, da kaže, da uzvikne: I MUSLIMANI SU LJUDI!

Ima li neko da uzvikne da je i ubijeni palestinac, iz kuće istjerani, u školu spriječeni da ide, čovjek. Ima li iko da uzvikne da je sirijac, iračanin, rohinja musliman iz Mijanmara, kurd, turčin, bošnjak, filipinski musliman, također čovjek kojeg je Bog stvorio. To neće uzviknuti niko, dok ne uzviknemo mi. A da bi naš glas, naš krik, da jesmo jednako vrijedni, drugi čuli, nužno je mijenjati mnogo šta pri nama. Nužno je prekinuti sve međusobne sukobe, odagnati sve mržnje i prevazići sve antagonizme. Mi učimo u vjeri našoj, da su vjernici braća, da je ubistvo smrtni grijeh, da je ubiti jednog čovjeka jednako ubistvu, ljudi svih. Učimo da musliman, muslimana ne mrzi, da mu leđa ne okreće. Ko će poštovati zajednicu ljudi na zemlji koja je u stalnom međusobnom sukobu? Ko će poštovati zajednicu ljudi na zemlji koja neprekidno inicira i producira mržnju među svojim članovima i pripadnicima i okreće jedne protiv drugih? Ko će poštovati zajednicu ljudi na zemlji koja ne živi ono što govori i koja je daleko, vrlo daleko od propisa savršene vjere koja je konačna riječ Božija? Da bi naš krik čuli i da bismo pažnju koju čovjek zaslužuje uživali, moramo mijenjati sebe. Neće ni jedna znamenitost u svijetu biti obojena bojama palestinske, sirijske, libanske, iračke zastave sve dok se mi sami među sobom ubijamo i u mržnji živimo. Zar i onaj ubijeni palestinac, sirijac, iračanin, rohinja i bošnjak, nije čovjek kojeg je Bog stvorio? Jest, ali mora se izboriti svojim načinom života da ga drugi kao čovjeka uvažavaju. Na tom putu nužno je da se obrazujemo. Nema čovjeku većeg zla i neprijatelja težeg, od neznanja. Nepismenost nas unizi i uništi. Ne smijemo pristajati na to jer mi smo ummet koji Ikre baštini. Ne smijemo pristajati na to jer mi smo ummet koji je od zarobljenika bedranskih učio. Ne smijemo pristajati na to jer mi imamo Poslanika koji nas je podučio da je obrazovanje farz. Zar da na to pristanemo mi koji smo kroz stoljeća podučavali druge i u Bagdadu, i u Kufi, i u Basri, i u Semerkandu, i u Kairu, i u Kordovi, i u Damasku, i u Granadi i u … Zar da na to pristanemo mi koji smo Evropi i svijetu prenijeli svjetske klasike grčke filozofije, mi koji smo utemeljili algebru, u matematiku unijeli nulu…. Zar da na to pristanemo i sinonim za neobrazovanje budemo, mi koji imamo i Gazalija i Farabija i Ibn Rušda i Ibn Sinaa i Ibn Halduna i Havarizmija i Idrisija i …. I taj ubijeni palestinac, i taj ubijeni sirijac i iračanin je čovjek kojeg je Bog stvorio. Uzviknimo to. A da bi nas čuli, znajmo da moramo imati škole koje se zbog kvaliteta traže i univerzitete koji u kvaliteti ne zaostaju.

Niko nas neće čuti sve dok mi pričamo o sihirima, raspravljamo o rukjama. Sve dok vodimo plemike, koji je status bradi u šeriatu. Sve dok vodimo borbu da jedni drugima dokažemo da jesmo, a da oni drugi nisu u pravu, kad je u pitanju podizanje prsta na šehadetu. Da bi nas kao čovjeka uvažili i s našom nesrećom suosjećali, kao što mi suosjećamo s njihovom, moramo hitno, početi se natjecati u dobru. Ne smije među nama biti mjesta za nezdravo rivalstvo, za zavidnost, za zluradost. Nema mjesta, ako smo muslimani, da se ponašamo kao da to nismo i da takvim ponašanjem slabimo naše safove i otvaramo prostor za smutnju i nered u našim redovima. Natječimo se ko će više uraditi za opće dobro. Natječimo se ko će bolje znati matematiku, hemiju, fiziku… Natječimo se ko će bolje urediti avliju i njivu. Natječimo se ko će bolje i ljepše odgojiti djecu. Natječimo se ko će više dobrih djela učiniti i podstičimo jedni druge na dobro. Natječimo se ko će prije priteći u pomoć unesrećenom, ugroženom bratu i sestri. Natječimo se ko će više pružiti siromahu i nevoljniku, ko će bolje jetima zaštiti i imovinu mu. Natječimo se ko će više i bolje donijeti našem selu, našoj mahali, našem gradu, državi.

Mi smo muslimani, i mi smo čovjek kojeg je Bog stvorio! Evo, to uzvikujemo, ali nas niko ozbiljno ne shvaća jer vidi da se mi u dobru ne natječemo. Mi se natječemo u beskorisnim raspravama, u iscrpljujućim ubjeđivanjima ko ispravno a ko ne ispravno klanja. Mi vrijeme gubimo u glupim raspravama, ko posti po pravoj a ko po krivoj zori. Mi se natječemo u međusobnom podmetanju, u ogovaranju i činimo sve da nas, kad kažemo, čovjek sam, niko ne čuje i niko ozbiljno ne shvaća. Svaki dan u islamskom svijetu bude ubijeno desetine, pa i stotine ljudi. Niko ne spušta zastave. Niko ne boji znamenite zgrade u zastavine boje. Niko ne primjećuje naše žrtve. Pitamo li se zašto? Ja bih rekao, zato što i jedni i drugi bivaju žrtve u ime iste vjere, u ime istog Boga, u ime mržnje one druge strane. Kraj svih topova i iza svih kundaka puščanih, prolama se tekbir. Onaj koji puca uzvikuje tekbir i ubija onoga koji tekbir uzvikuje također. Kakav si to čovjek, kad ubijaš brata, a znaš, u Kur'anu ti piše, da ne smiješ ubiti onoga koji nije ubio nikoga i koji nered na zemlji ne čini. Ko da nam ustane, i ko da kaže, pa to su ljudi koje je Bog stvorio, kad mi sebe tako ne doživljavamo. Mi i ne znamo, ili znamo ali nam je sve jedno, da je na svakog ko ruši djelo Božije, a to djelo čovjek se zove, prokletstvo. To nam je rekao naš voljeni Poslanik, isti onaj koji ustaje čovjeku da mu iskaže poštovanje, sve jedno što je taj čovjek jevrej. Taj isti Poslanik, želeći da budemo dostojni hilafetske titule na zemlji, nas je podučavao da ne može koračati naprijed, niti poštovan biti onaj koji je u grijehu ogrezao. Grijeh je krasti. Tvoj ummet, Pejgambere, danas je sinonim za korupciju, za mito i nepotizam. Tvoj ummet se divi redu i poretku, poštivanju procedura i uvažavanju zakona u zemljama kršćanskim.

Tvoj ummet Poslaniče danas, masovno bježi iz onih zemalja u kojima su mezarovi tvojih ashaba, u zemlje kršćanske jer im je dosta tiranije, neslobode govora i misli, korupcije, mita i nepotizma. Oni bježe jer žele biti čovjek. Ne bježe zato što nisu imali šta jesti. Da nemaju šta jesti i da bježe samo zato što su gladni, otišli bi bliže u neku muslimansku zemlju. Ne, oni žele slobodu. Žele društvo u kejem je zakon jednak za sve. Žele zemlju u kojoj se zna procedura a u kojoj nije važno koga ti znaš. Oni žele biti čovjek. Oni znaju zašto, kad budu ubijeni, oni ili njihova braća, niko ne ustane i ne kaže, pa to je čovjek kojega je Bog stvorio. Moraju pobjeći daleko od svoje kuće da bi to rekli i da bi ih neko čuo.

Molimo te Bože, da njihov krik iz izbjegličke kolone odjekne ulicama Damaska, Kaira, Rijada, Islamabada, Kabula… Molimo te Bože, da njihov glas iz izbjegličke kolone, koji kazuje, čovjek sam, odjekne ulicama Pariza, Berlina, Londona, Varšave, Bratislave, Praga, Budimpešte, Zagreba, Brisela… Molimo te Bože, pomozi nam da razumijemo i shvatimo da su muslimani braća i da se svi mi uprkos svim razlikama među nama klanjamo istom Bogu, i slijedimo istog Poslanika i čitamo istu Knjigu i da konačno spoznamo istinu, da ko ubije muslimana u Džehennem će i da ko ubije čovjeka, koji nije ubio nikoga i koji nered na zemlji ne čini, kao da je sve ljude poubijao. Amin!

Gradska džamija Zavidovići, 20.11.2015.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Hutbu obradio i objavio Mirsad ef. Halilović-muezin.

Nema komentara.

Upišite komentar